Prijeđi na sadržaj

Međunarodni ugovor: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
ZéroBot (razgovor | doprinosi)
m r2.7.1) (robot Dodaje: cy:Cytundeb
EmausBot (razgovor | doprinosi)
Redak 55: Redak 55:
[[ka:საერთაშორისო ხელშეკრულება]]
[[ka:საერთაშორისო ხელშეკრულება]]
[[kaa:Xalıqaralıq sha'rtnama]]
[[kaa:Xalıqaralıq sha'rtnama]]
[[kk:Халықаралық келiсiмдер]]
[[ko:조약]]
[[ko:조약]]
[[lt:Tarptautinė sutartis]]
[[lt:Tarptautinė sutartis]]

Inačica od 19. srpnja 2011. u 12:14

Izvornik Ženevske konvencije iz 1864.

Međunarodni ugovor je svaki sporazum sklopljen između dvaju ili više subjekata međunarodnog prava, koji je uređen međunarodnim pravom, bilo da je sadržan u jedinstvenoj ispravi ili u više međusobno povezanih isprava, bez ozbira na njegov poseban naziv. Treba svakako naglasiti da svaki međunarodni ugovor, ratificiran odnosno potvrđen od strane zakonodavnih tijela država ugovornica, po svojoj pravnoj snazi jest iznad zakona i podzakonskih akata. Međunarodni ugovori mogu nositi razne nazive, kao što su: ugovor, konvencija, protokol, pakt, akt, sporazum, memorandum, povelja, statut, konkordat.

Kao što je rečeno, međunarodni ugovor može se sklapati između dva (bilateralni ugovor) ili više (multilateralni ugovor) subjekta međunarodnog prava - tj. država, međunarodnih organizacija te ostalih subjekata međunarodnog prava kao što su ustanici ili oslobodilački pokreti. Međutim, kod međunarodnih ugovora razlikuje se trenutak potpisivanja od strane subjekata međunarodnog prava (najčešće država ugovornica) od trenutka stupanja na snagu toga ugovora. To ovisi o ratifikaciji odnosno razmjeni isprava i usvajanju od strane parlamenata država potpisnica. Tek njihovom potvrdom međunarodni ugovor je preuzet u unutarnji pravni sustav svake od država ugovornica, te kao takav stupa na snagu i počinje njegova primjena.

Načini izražavanja pristanka na vezanost ugovorom

Kako bi subjekt postalo strankom ugovora, on mora na konkretan način iskazat svoju volju za preuzimanjem prava i obveza iz ugovora. Naime, sve radnje poduzete u postupku sklapanja ugovora nemaju za posljedicu stvaranje pravne obveze za stranku koja ih je poduzela. Pravna veza između stranke i ugovora započinje tek nakon što ona izrazi svoj pristanak da bude vezana ugovorom. Taj pristanak se može iskazat na nekoliko načina, a Bečka konvencija u svom članku 11. predviđa sljedeće:

  • potpisivanje,
  • razmjena isprava koje čine ugovor,
  • ratifikacija,
  • prihvat, odobrenje,
  • pristup, i
  • drugi ugovoreni način.

Samim izražavanjem pristanka ugovor još ne mora stupiti na snagu, već će on puni pravni učinak proizvoditi tek nakon što svoj pristanak dade i suprotna strana (ako se radi o dvostranom ugovoru) ili sve stranke, odnosno minimalan broj stranaka propisan u samom ugovoru (ako se radi o mnogostranom ugovoru). Bečka konvencija prihvatila je načelo slobodne dispozicije stranaka te će se države vezati na onaj način na koji su se dogovorile, bez davanja prednosti bilo kojem od nabrojenih načina.

Poveznica

Nedovršeni članak Međunarodni ugovor koji govori o pravu treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Predložak:Link FA