Aung San Suu Kyi
Aung San Suu Kyi (čita se: Aun San Su Ći) (Yangon, 19. 6. 1945.) – mijanmarska (burmanska) političarka i aktivistica. Dobitnica je nagrade Saharov za slobodu govora 1990., te Nobelove nagradu za mir 1991. godine za nenasilnu borbu u prilog demokraciji i ljudskim pravima.
| Aung San Suu Kyi | |
|---|---|
 Aung San Suu Kyi | |
| Rođenje | 19. 6. 1945. |
Njeno ime je izvedenica od imena njenog oca (Aung San), majke (Kyi) i bake (Suu). [1] Njen otac Aung San smatra se ocem moderne mijanmarske vojske. Pregovarao je s Britancima 1947. godine o osamostaljenju Mijanmara. Iste godine ubijen je u atentatu. Slijedeće godine, Mijanmar je proglasila neovisnost.
Njena majka postala je veleposlanica u Indiji. Slijedila je majku i školovala se u Indiji. Studirala je od 1967. na Sveučilištu u Oxfordu filozofiju, znanost i ekonomiju. Tu je upoznala svog budućeg supruga Michaela Arisa, koji je studirao tibetansku civilizaciju. Imali su kćer i dva sina. Nekoliko godina radila je u New Yorku u Ujedinjenim narodima. Tamo se bavila ekonomskim pitanjima. Živjela je i u Londonu jedno vrijeme, dok se nije vratila u Mijanmar 1988., kako bi se brinula za bolesnu majku.
Iste godine, ostavku je podnio dugogodišnji čelnik vladajuće Socijalističke stranke, general Ne Win, što je dovelo do masovnih demonstracija i želje za demokratizacijom države. Demonstracije su nasilno ugušene, a na vlast je došla vojna hunta. Aung San Suu Kyi, pod snažnim utjecajem Gandhijeve filozofije nenasilja [2] ušla je u politiku kako bi se pokrenuo proces demokratizacije. Vladajuća vojna hunta protivila se njenom djelovanju pa je završila u kućnom pritvoru 1989. Bila joj je ponuđena sloboda ako napusti zemlju. Ona je to odbila. Na općim izborima 1990., uvjerljivo je pobijedila "Nacionalna liga za demokraciju", na čelu s Aung San Suu Kyi. Vojna hunta poništila je izbore i odbila predati vlast. To je dovelo do međunarodne osude hunte.
Aung San Suu Kyi dobila je Nobelovu nagradu za mir 1991. godine za nenasilnu borbu u prilog demokraciji i ljudskim pravima. Nagradu su u njeno ime primili njeni sinovi. Iznosu od 1,3 milijuna dolara, koliko je iznosila novčana nagrada namijenila je za razvoj zdravstva i obrazovanja stanovnika Mijanmara. Godinu dana prije Europski parlament dodijelio joj je nagradu Saharov.
Iz kućnog pritvora puštena je u srpnju 1995. Tada joj je poručeno, da se neće moći vratiti, ako napusti zemlju. Ostala je u zemlji i nije se viđala sa suprugom, koji je živio u Londonu i umro 1999. godine. Nije mu dopušten dolazak u Mijanmar usprkos apelima UN-a i pape Ivana Pavla II.
U rujnu 2000., opet je završila u kućnom pritvoru. Nakon niza pregovora pod vodstvom Ujedinjenih naroda puštena je u svibnju 2002. U svibnju 2003., uhićena je i tri mjeseca je zatvorena na nepoznatoj lokaciji, nakon čega je vraćena u kućni pritvor, u kojem se i danas nalazi. U posljednjih 20 godina, u pritvoru je provela 14 godina. [3]
Brojne humanitarne organizacije i organizacije za ljudska prava bore se za njeno puštanje na slobodu. Ima potporu jako velikog broja država širom svijeta. Dobila je na desetke nagrada i odlikovanja u mnogim državama. O njoj su napisane brojne knjige. Irska rock grupa U2 posvetila joj je pjesmu "Walk On" 2000. godine. Britanski časopis "New Statement" napravio je popis "50 heroja današnjice". Ona je na 1. mjestu tog popisa. Njoj u čast napisana je drama "Lady Of Burma" izvedena u londonskom kazalištu Old Vic.
Reference
uredi- ↑ Aung San Suu Kyi – Biography. Nobel Prize Foundation.
- ↑ "Profile: Aung San Suu Kyi". London: BBC News Online. 25 May 2006. http://news.bbc.co.uk/2/hi/asia-pacific/1950505.stm. Retrieved 2007-05-26.
- ↑ Moe, Wait (3 August 2009). Suu Kyi Questions Burma’s Judiciary, Constitution. The Irrawaddy.
