Prijeđi na sadržaj

Slavko Mihalić

Izvor: Wikipedija

Slavko Mihalić (Karlovac, 16. ožujka 1928. - Zagreb, 5. veljače 2007.) je bio hrvatski pjesnik.

Život

[uredi | uredi kod]

Završio pučku školu, gimnaziju, i maturirao, u Karlovcu. Studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu hrvatski jezik i književnost. Piše od 14. godine. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu pokreće književni mjesečnik "Tribina" (1952.). Urednik je poezije u izdavačkom poduzeću "Lykos". Krajem pedesetih godina sudjeluje u organiziranju festivala poezije i glavni je urednik književnog lista "Književna tribina". Kad je list obustavljen, odlazi u Društvo hrvatskih književnika, radi u kulturnom tjedniku "Telegram", više puta ga biraju za tajnika Društva, gdje pokreće "The Bridge", reviju za prevođenje hrvatske književnosti na druge jezike, i zasniva međunarodne "Zagrebačke književne razgovore". 1970-ih uglavnom prevodi, osobito sa slovenskog, za što prima "Župančičevu listinu". Postaje tajnikom biblioteke "Pet stoljeća hrvatske književnosti".

Od 1984. je izvanredni, a od 1991. redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Od 1995. dopisni je član Slovenske akademije znanosti in umetnosti. Od 1987. bio je glavni i odgovorni urednik književnog mjesečnika Razreda za književnost naše Akademije "Forum", a od 2000. predsjednik Društva hrvatskih književnika.

Zbirke pjesama objavljene su mu diljem svijeta na više od 20 jezika.

Na hrvatskosrpski jezik prevodi i bugarske pjesme iz Makedonije, preveo je neke pjesme Konstantina Miladinova [1].

Djela (do 2005.)

[uredi | uredi kod]
  • Komorna muzika, Zagreb 1954.
  • Put u nepostojanje, Zagreb 1956.
  • Početak zaborava, Zagreb 1957.
  • Darežljivo progonstvo, Zagreb 1958.
  • Ljubav za stvarnu zemlju, Zagreb 1964.
  • Jezero, Beograd 1966.
  • Posljednja večera, Zagreb 1969.
  • Vrt crnih jabuka, Zagreb 1972.
  • Klopka za uspomene, Zagreb 1977.
  • Izabrane pjesme, u: Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 164, Zagreb 1980.
  • Pohvala praznom džepu, Zagreb 1981.
  • Tihe lomače, Zagreb 1985.
  • Iskorak, Zagreb 1987.
  • Izabrane pjesme, Zagreb 1988.
  • Mozartova čarobna kočija, Zagreb 1990.
  • Ispitivanje tišine, Zagreb 1990.
  • Zavodnička šuma, Zagreb 1992.
  • Baršunasta žena, Zagreb 1993.
  • Karlovački diptih, Karlovac 1995.
  • Približavanje oluje, Zagreb 1996.
  • Pandorina kutija, Zagreb 1997.
  • Sabrane pjesme, Zagreb 1998.
  • Akordeon, Zagreb 2000.
  • Močvara, Zagreb 2004.
  • Posljednja večera, Vinkovci 2005.[2]

Književne nagrade

[uredi | uredi kod]
  • 1957. – Nagrada Društva književnika Hrvatske za knjigu pjesama “Put u nepostojanje”
  • 1962. – Nagrada grada Zagreba za knjigu pjesama “Godišnja doba”
  • 1967. – Nagrada Matice hrvatske za knjigu “Izabrane pjesme”
  • 1970. – Nagrada grada Zagreba za knjigu pjesama “Posljednja večera”
  • 1976. – Nagrada “Ivana Brlić Mažuranić” za knjigu pripovijesti “Petrica Kerempuh”
  • 1982. – Nagrada “Tin Ujević” za knjigu pjesama “Pohvala praznom džepu”
  • 1986. – Nagrada Fonda Miroslav Krleža – Zmajeva nagrada za knjigu pjesama “Tihe lomače”
  • 1990. – “Goranov vijenac” za zbirku pjesama “Ispitivanje tišine”
  • 1992. – Godišnja nagrada “Vladimir Nazor” za knjigu pjesmama u prozi “Zavodnička šuma”
  • 1996. – Nagrada “Vladimir Nazor” za životno djelo
  • 1997. - Povelja "Visoka žuta žita", za trajni doprinos hrvatskoj književnosti - 9. Pjesnički susreti "Drenovci 1997."

1998. – Nagrada dnevnika “Vjesnik” za književnost “Ivan Goran Kovačić”, za knjigu pjesama “Pandorina kutija”

Izvori

[uredi | uredi kod]
  1. Vjesnik Arhivirano 2005-01-27 na Wayback Machine-u, Makedoniju i Hrvatsku povezuju kuće od riječi, 1. srpnja 2001.
  2. Izvor: Leksikon hrvatskih pisaca, Zagreb: Školska knjiga, 2000. i elektronički katalog NSK Zagreb.