Prijeđi na sadržaj

Niko Kranjčar

Izvor: Wikipedija
Niko Kranjčar
Osobne informacije
Puno ime Niko Kranjčar
Rođenje 13. kolovoza 1984.
Zagreb, Hrvatska
Visina 185 cm
Težina 75 kg
Pozicija vezni igrač
Ugovor do 2016.
Profesionalni klubovi*
Godina Klub Nastupi (golovi)
2001. - 2004.
2004. - 2006.
2006. - 2009.
2009. - 2012.
2012. - 2016.
2013. - 2015.
2016.
2016. - 2018.
Dinamo Zagreb
Hajduk Split
Portsmouth
Tottenham Hotspur
Dinamo Kijev
QPR (posudba)
New York Cosmos
Rangers
0084 00(19)
0050 00(15)
0083 000(9)
0072 00(11)
0013 000(4)
0051 000(4)
007 000(1)
0016 000(1)
Reprezentacija
2004. - 2013. Hrvatska 0081 00(16)
Napomene

* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima
broje se samo za ligu iz koje je klub.

* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima
zadnji su put ažurirani 12. 7. 2018..

Niko Kranjčar (Zagreb, 13. kolovoza 1984.), hrvatski nogometaš i bivši reprezentativac. Trenutačno ne igra ni za koji klub.

Sin je nogometne legende zagrebačkog Dinama i Rapida iz Beča, Zlatka "Cice" Kranjčara. Niko nastupa za A reprezenatciju Hrvatske te je prošao sve omladinske reprezentacije.

Klupska karijera

[uredi | uredi kod]

Dinamo Zagreb

[uredi | uredi kod]

Već sa 16 i pol godina prozivali su ga velikim talentom i budućnosti hrvatskog nogometa, uz nerijetko uspoređivanje sa najvećim europskim igračima poput Zidanea.

Prvi službeni nastup za zagrebački Dinamo, zabilježio je 2001. sa 16 godina. Tri mjeseca prije svog 17 rođendana postigao je prvi službeni pogodak u prvenstvu. Sezona 2002./03. potvrdila je silni talent. U Dinamu je izbornik bio Miroslav Blažević, koji mu je dao kapetansku vrpcu kluba, čime je Niko sa 18 godina postao najmlađi kapetan u povijesti Dinama. Te je sezone zabilježio sjajne rezultate, sa Dinamom osvojio prvenstvo, te bio proglašen najboljim igračem lige.

Nakon toga javnost ga je konstantno uvrštavala u reprezentaciju i tražila od tadašnjeg izbornika Otte Barića da Niko igra sa najboljim hrvatskim nogometašima. Izbornik Barić ga je pozvao u A reprezentaciju za prijateljsku utakmicu sa Njemačkom 18. veljače 2004. u Splitu, ali zbog ozljede Niko nije mogao debitirati u nacionalnom dresu. Njegov konačan debi u Hrvatskoj reprezentaciji dogodio se 18. kolovoza 2004. u Varaždinu u prijateljskoj utakmici protiv Izraela (1:0 za Hrvatsku). To je ujedno bio i debi negovog oca Zlatka kao novog izbornika Hrvatske. Velike komplimente dobivao je od raznih proslavljenih trenera, kao npr. Tomislava Ivića koji je tvrdio da Niko ima sjajan osjećaj za loptu i odličan pregled igre.

U sezoni 2004./05. zajedno je sa svojim klubom bio u velikoj krizi. Igrali su najlošiju sezonu u povijesti kluba. Niko je igrao ispod prosjeka za što su, po njegovom ocu, odgovorni treneri. No, da nije baš tako tvrdio je Ivić koji je krivca vidio i u Zlatku Kranjčaru, tvrdeći da bi kod njega Niko bio puno bolji. Kranjčara su tada, kao 20-godišnjaka selili u najelitnije nogometne klubove kao AC Milan i Juventus. Njegova je želja bila i ostala Barcelona. Ipak, službene ponude sa zapada nije bilo. Jedina prava ponuda bila je ona moskovskog CSKA, ali ju je Kranjčar odbio jer nije imao namjeru otići na Istok.

Početkom 2005. godine zbog loših rezultata kluba, Dinamov dopredsjednik Zdravko Mamić kaznio je igrače smanjenjem plaća, što Kranjčar nije prihvatio tvrdivši da nisu samo igrači krivi za loše rezultate. Nakon toga stavljen je na transfer listu te je njegov odlazak bio siguran. Vuklo ga se od Milana, Valencije, Portsmoutha do Dinama Kijev i svih moskovskih klubova. Na kraju je završio u najvećem rivalu Dinama, splitskom Hajduku. Taj je transfer popraćen ogromnim medijskim zanimanjem, te je bio najveća sportska vijest godine.

Hajduk Split

[uredi | uredi kod]

Iako je bio igrač, a ostao i navijač najvećeg rivala, u Splitu je dočekan kao nitko prije njega. Navijači Dinama to nikako nisu prihvatili, palivši plave svijeće pred domom njegovih roditelja (kao simbol umrle časti), oblačenje praščića u hajdukov dres (aludirajući na njegovu kilažu), te zviždanje i gađanje bilo čim za vrijeme derbija.

U Hajduku se isprva nije baš privikao, no kasnije igrao od solidnog do vrlo dobrog, međutim, zajedno sa klubom je sezone 2005./06. pao u ispodprosječnost. Za vrijeme zimskog prijelaznog roka špekulacije su postojale da će potpisati ugovor sa francuskim Lyonom. Kružile su priče da je avionom otputovao u Lyon, ali odustao nakom što se za to saznalo. Svejedno, ostao je u Hajduku do kraja sezone i utopio se u sivilo momčadi koja je kasnije završila na petom mjestu.

Usprkos nabrajanju barem 15 sigurnih novih klubova i potvrđivanju dogovora oko prelaska u španjolsku Celtu sa strane kupca, Kranjčar mlađi i dalje je bio u Hajduku. Otac mu je zbog neuspjeha na SP-u ostao bez posla, a u debiju Slavena Bilića krenuo je s klupe. Zbog nesnošljivog medijskog naklapanja oko toliko očekivanog transfera, pa rezultata na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj i otkaza ocu, Niko je odbio do daljnjega davati bilo kakve izjave. Bez pritiska medija počeo se koncentrirati na ono što mu ide najbolje i pokazao najbolje rezultate. Dolaskom Zorana Vulića na mjesto trenera splitskoga kluba, preselio se sa mjesta playmakera u lijevog veznog igrača, te već u prve 3 utakmice zabilježio 2 gola i 3 asistencije, dok je u reprezentaciji (na istoj poziciji) počeo sa boljim igrama. Od Hajduka se oprostio na Kantridi postigavši pogodak u pobjedi nad Rijekom, 1:0. Zorana Vulića kasnije je proglasio najboljim trenerom s kojim je ikada radio.

Njegov transfer iz Hajduka u Portsmouth, po cijeni transfera, najveći hajdukov inozemni transfer ikada, iako splitski klub nije dobio sve novce koje je Portsmouth dao za Niku (doveden iz Dinama pomoću privatnih ulagača).

Statistika u Hajduku[1]
Natjecanje Nastupi Golovi
Prvenstvo 50 15
Kup 10 3
Superkup 1 1
Međunarodne 2 0
Splitski podsavez 0 0
Ukupno 63 19

Prijateljske 16 6
Sveukupno 79 25

Portsmouth

[uredi | uredi kod]

31. kolovoza 2006., par sati prije kraja prijelaznog roka, potpisao je četverogodišnji ugovor s engleskim premijerligašem Portsmouthom. Debitirao je u momčadi u FA kupu protiv Mansfielda (2:1), te do 63. minute kad je zamijenjen ubilježio asistenciju i žuti karton. Debi u Premiershipu zabilježio je 1. listopada 2006. protiv Tottenhama, na dan kad su se u HNL-u sučelila njegova dva bivša kluba. Prvih mjeseci nije se uspio nametnuti u prvu momčad, zbog težeg privikavanja na engleski stil nogometa, te se javilo zanimanje francuskih PSG-a i Rennesa. S obzirom da ga je Harry Redknapp slabo uvodio u igru njegov odlazak iz Engleske neko je vrijeme bio aktualan, no, iako je imao 2 konkretne ponude, Portsmouth ih je odbio i Niki povećao primanja.

Ulaskom u sezonu 2007./08. postao je standardan i nezamjenjiv prvotimac "Pompeya", držeći svoju momčad pri vrhu ljestvice. Navijači Portsmoutha proglasili su ga najboljim igračem mjeseca listopada i studenog, često je proglašavan igračem utakmice, te uvrštavan u momčad kola. 17. svibnja 2008. pobjedom protiv Cardiffa na Wembleyu postaje prvi hrvatski igrač sa trofejem FA kupa, a zahvljajujući standardno izvrsnim igrama tokom cijele te sezone sve su glasnije špekulacije o velikom i skupom transferu u jedan od vodećih engleskih klubova, najvjerojatnije Arsenal.

Tottenham

[uredi | uredi kod]

Zadnjeg dana prijelaznog roka, 1. rujna 2009., prelazi iz Portsmoutha u londonski Tottenham za oko 5 milijuna € gdje se pridružuje suigračima iz reprezentacije Luki Modriću i Vedranu Ćorluki. Potpisao je četverogodišnji ugovor vrijedan nešto više od 2 milijuna € po sezoni.

Dinamo Kijev

[uredi | uredi kod]

Početkom lipnja 2012. godine Niko Kranjčar potpisao je četverogodišnji ugovor s kijevskim Dinamom.[2]

Queens Park Rangers

[uredi | uredi kod]

2. rujna 2013. Niko odlazi na jednogodišnju posudbu u engleski nogometni klub Queens Park Rangers.[3]

Reprezentativna karijera

[uredi | uredi kod]

U reprezentaciji pod vodstvom oca, izbornika Zlatka Kranjčara imao i dobrih i loših igara te je njegovo uvrštavanje u najboljih 11 države podijelilo mišljenja. Puno je bilo onih koji su to smatrali nepotizmom, ali je tako ostalo kroz čitave kvalifikacije i na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj. U tom razdoblju postigao je pogodak Brazilu u Splitu, te Malti na Valletti, a obje su utakmice završile 1:1. Igre mu se nisu bitno poboljšale, te je i dalje trpio napade, podijelio mišljenja raznih istaknutih nogometnih stručnjaka, ali i uvelike mišljenja javnosti. Nastupio je jednu utakmicu i za mladu U-21 reprezentaciju protiv Srbije i Crne Gore, u Velikoj Gorici nebi li se uspio nadoknaditi 1:3 poraz iz Beograda, ali nije uspio pomoći. U Njemačkoj na svjetskoj smotri nije igrao kako se od njega očekivalo.

Priznanja

[uredi | uredi kod]

Individualna

[uredi | uredi kod]

Klupska

[uredi | uredi kod]

Dinamo Zagreb

Hajduk Split

Portsmouth

Izvori

[uredi | uredi kod]

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]