San Francesco della Vigna
.jpg)
| |
|---|---|
| Lokacija | Venecija,  Italija
|
| Koordinate | 45°26′17″N 12°20′55″E / 45.43806°N 12.34861°E |
| Arhitekt | Jacopo Sansovino, Andrea Palladio (fasada) |
| Godine izgradnje | 1534. – 1554. |
| Godina završetka | fasada 1564. |
| Religija | Katoličanstvo |
| Patron | Sveti Franjo Asiški |
| Arhitektonski stil | renesansa |
| Materijal | cigla, kamen |
San Francesco della Vigna (hrvatskosrpski jezik: Sveti Franjo iz vinograda) je venecijanska renesansna crkva u sestieru Castello na istoimenom tgu Campo San Francesco della Vigna na istoku Venecije. Sadašnju crkvu počeo je graditi 1534. Jacopo Sansovino za franjevce i dovršio 1554. godine, a deset godina nakon toga izgrađena je veličanstvena fasada koju je izveo Andrea Palladio.[1]
San Francesco della Vigna je uz Santa Maria Gloriosa dei Frari - jedina franjevačka crkva u Veneciji. U davnoj prošlosti tu je bio vinograd (vigna) koji je 1253. Marko Ziani darovao franjevcima za izgradnju njihova samostana.[2] U vinogradu je bila mala kapela kao podsjetnik na mjesto gdje se navodno anđeo ukazao sv. Marku apostolu i rekao mu Pax tibi Evangelista meus... i tako povezao Veneciju i sveca koji je postao zaštitnik grada.[2]
Prva crkva podignuta na tom mjestu bila je trobrodna gotička crkva koju je izgradio Marino da Pisa, pored obližnjeg samostana u kom su boravili franjevci opservanti (smeđi franjevci), dok su franjevci konventualci (crni fratri) sebi uzeli Santa Maria Gloriosa dei Frari preko Kanala Grande. Do 16. vijeka crkva je toliko oronula da ju je trebalo popraviti. Za njenu radikalnu obnovu, zapravo izgradnju potpuno nove crkve, osobno je bio zainteresiran dužd Andrea Gritti jer je preko puta imao porodičnu palaču na kanalu. U prilog njegovom nastojanju išla je i crkvena reforma kojom je ukinut franjevački red opservanata. Kamen temeljac za crkvu San Francesco della Vigna položio je on osobno 1534. godine,[2] no gradnja se otegnula do 1554. kad je natkriven crkveni brod.
_009.jpg)
Projekt nove crkve u renesansnom stilu napravio je Jacopo Sansovino,[2] uz savjete i sugestije franjevačkog fratra Francesca Zorzija. Zorzi se pri tome vodio načelom Svetog trojstva, tako se svaki arhitektonski element crkve trebao uklopiti u taj kanon, tako je crkveni brod trebao biti devet koraka širok i 27 koraka dug (to se dijeli sa 3), a bočne kapele tri koraka široke.
Gradnja crkve financirana je prodajom kapela, bogatim venecijanskim aristokratskim porodicama, koje su nakon toga stekle pravo da istaknu svoj porodični grb i na određeni broj grobnih mjesta u njoj. One su prodavane po cijeni od 200-350 dukata. Prodavana su i grobna mjesta u podu svetišta ispred oltara, za to pravo dužd Andrea Gritti platio je 1000 dukata. Porodica Grimani kupila je pravo na jednu kapelu koju je još 1537. rezervirao Vettor Grimani, prokurator Bazilike sv. Marka, za pokop sebe i svog brata Marina. [2] Njihov najmlađi brat Giovanni Grimani, patrijarh iz Aquileje, kako nije imao grobno mjesto, preselio je tijelo brata Vettora u crkvu San Antonio de Castelo.[2] On je bio i glavni zagovornik da se izrada fasade povjeri Palladiju a ne Sansovinu koji je podigao crkvu i koji je također napravio projekt za nju. Na kraju je zahvaljujući uticaju Grimanija pobijedio Palladio, a izgradnja se otegla punih deset godina. To je klasična renesansna fasada, pravilno podjeljena na tri dijela po horizontali, koji jasno oslikavaju njen unutrašnji raspored, s četiri velika kamena pilastra s korintskim kapitelima i po dva manja na bočnim stranama. Na bočnim stranama, pored portala nalaze se niše sa brončanim skulpturama Mojsija (lijevo) i sv. Pavla (desno) koje je po oporučnoj želji Govannija Grimanija izveo kipar Tiziano Aspetti.
Karakteristika crkvenog enterijera je jednostavnost i strogoća, koje su i inače bile odlike franjevačkih crkvi, jedini ukras su lunete, vijenci i pilastri sa dorskim kapitelima od tamnijeg kamena na bijelim zidovima. Crkva ima tlocrt latinskog križa, sa svake strane broda nalazi se po šest kapela, a to su na desnoj strani; Bragadin, Badoer-Surian, Contarini, Malipiero-Badoer, Barbaro - Morosini, a sa lijeve Grimani, Montefeltro, Basso-Sagredo, Dandolo, Badoer-Giustinian i Priuli.
2.jpg)
Najvrijednija djela u crkvi su slika Sveti razgovor Giovanni Bellinija i skulpture u Kapeli Badoer- Giustiniani (zvanoj i dei Profeti), veliki mramorni oltar sa skulpurama četiri evanđelista, koje je izveo Pietro Lombardo sa sinovima Tullijom i Antoniom, i kip sv. Gerarda]] u kapeli Basso-Sagredo rad kipara Jossea de Cortea u kojoj se nalaze i freske Tiepola. [2]
Istoimeni franjevački samostan osnovan 1253. leži pored crkve, s njezine lijeve strane. U vrijeme napoleonskih ratova, služio je kao kasarna za smještaj vojske, franjevci su se u njega vratili 1866. godine. Samostanske zgrade su zanimljiv primjer gotičke arhitekture 14. vijeka koje gotovo netaknute stoje takve još i danas.[2]
Samostan ima tri dvorišta od kojih su prva dva klaustri podignuti jedan do drugog uz crkvu, ograđeni ciglenim arkadama sa stupovima, dok se treće najveće dvorište proteže uz Venecijansku lagunu. U kamenom podu trijema većeg unutrašnjeg klaustra nalaze se grobovi brojnih venecijanskih aristokratskih porodica. Danas se dva unutrašnja klaustra, koriste kao mjesto za održavanje izložbi i koncerata i kao izložbeni prostor za neke od popratnih manifestacija Venecijanskog bijenala. U samostanu se nalazi i biblioteka sa 80.000 spisa i 13.000 knjiga, osnovana još 1260. godine.
Današnji visoki renesansni zvonik uz crkvu, podignut je kod apside između 1571. i 1581. godine, na mjestu gdje je ranije bio stariji gotički.[2] Projektant i protomajstor gradnje bio je venecijanski arhitekt Bernardo Ongarin, a zvonik je djelomično obnovljen u 18. vijeku. [2] Izgrađen je od cigle, na vrhu ima bifore od bijelog istarskog kamena i visok šiljati krov.
